Velika Gorica je početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća imala tek osam tisuća stanovnika. Tada je uslijedila velika urbanizacija, posebno poslije 1974. godine kada Općina Velika Gorica postaje dio Zajednice općina Grada Zagreba. U Velikoj Gorici se u to vrijeme grade velika stambena naselja. Mali gradić postaje tipično satelitsko naselje velikog grada Metropole.

Za naglu i ogromnu urbanizaciju trebao je i građevinski materijal, posebice šljunak za armirani beton kojim su se gradila stambena naselja. Istraživanja, još iz šezdesetih, pokazala su da su ogromne zalihe kvalitetnog šljunka na prostranom polju koje se prostiralo odmah iza istočnog završetka naselja, od Veterinarske stanice prema Starom i Novom Čiču te Rakarju i Kobiliću. Od sredine sedamdesetih počinje intenzivna eksploatacija šljunka koji se nalazio ispod samo osamdesetak centimetara humusa. Eksploataciju je organizralo Komunalno poduzeće Velkom koje je na samom rubu istočnog ulaza u Veliku Goricu, tik uz „Zmajevu pistu“, otvorilo rudarsko polje, izgradilo separaciju šljunka i asfaltnu bazu iz koje je idućih pedesetak godina dolazio asfalt kojim su asfaltirane skoro sve gradske ulice i prometnica sela i naselja na području Općine. Na taj način je do 1990. godine nastalo poveće jezero, nazvano Jezero Čiče, koje je davalo šljunak ne samo za potrebe Općine nego i Grada Zagreba, pa i regije. Poslije demokratskih promjena KRO Velkom zadržava dio jezera i asfaltnu bazu, a jugoistočni dio Jezera Čiče preuzima privatni koncesionar. On osuvremenjuje eksploataciju i znatno povećava iskop šljunka. Time se sve više povećavalo i područje jezera. Privatni koncesionar je uz cestu prema Novom Čiču zadržao jedan mali poluotok uz koji je uredio plaže, a u središtu izgradio ugostiteljski objekt, pozornicu, sanitarni čvor i sportske objekte za igre na plaži. Poslije Domovinskog rata kupalište nazvano „Čič bič“ postalo je vrlo popularno. Na Čiče su osim brojnih Velikogoričana dolazili i kupači i izletnici iz Zagreba i šire okolice. Nakon nekoliko godina pokušaja urbanizacije „Čič biča“, razne inspekcije su zatvorile kupalište jer koncesionar nije izdvojio poluotok iz rudarske eksploatacije. Iako je mali dio obale priveden rekreativnoj svrsi, cijelo jezero je još uvijek bilo rudarski objekt. Privatni koncesionar je izrazio želju da poluotok i jugozapadni dio svog dijela jezera izdvoji od rudarenja i pretvori u sportsko rekreacijsku zonu, ali stvar je zapela na promjeni ili nadopuni koncesije koja je čak bila i istekla. Novoformirani Grad Velika Gorica pokušao je za vrijeme gradonačelnika Tonina Picule sudjelovati, zajedno s privatnim koncesiopnarom, u izgradnji sportsko rekreacijskog centra na Jezeru Čiče, ali projekt nije otišao dalje od potpisivanja ugovora o suradnji.

Velkomov dio jezera bio je sve do kraja devedesetih godina klasično eksploatacijsko polje. Ali kada je KRO Velkom zapao u velike poslovne probleme zbog izgradnje Tržnog centra, poduzeću je zaprijetio bankrot. Velkom je zaslugom politike pravno eutanaziran kako bi se prikrio ogromni kriminal na izgradnji Tržnog centra. Stjecajem okolnosti, Tržni centar, upravnu zgradu Velkoma i šljunčaru s asfaltnom bazom kupio je poznati velikogorički tajkun koji je u javnosti vezan za brojne gospodarske skandale. Od početka novog tisućljeća na Jezeru Čiče sve do danas traje nesmiljena i dobrim dijelom nekontrolirana eksploatacija šljunka. Javnost ne zna kako stoje stvari s koncesijama za eksploataciju, koliko je jezero duboko, koliko ugrožava prve kuće Velike Gorice ili pročistač otpadnih voda i slično. Dosad nijedna gradska ili županijske vlast nije uspjela uskladiti javne potrebe i interese s interesima privatnih koncesionara. Neki će reći da to nikakao nije slučajno. Javašluku s eksploatacijom šljunka, koji, zapravo, traje desetljećima, napokon bi trebalo stati na kraj, eksploataciju svesti u zakonske okvire te definirati i upoznati javnost s budućim planovima poslije prestanka eksploatacije šljunka.

Aleksandar Božić